Otvoreni Grad

grad, zemlja, nebo, ljudi
 
PrijemKAPIJA GRADAČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj seLista članovaKorisničke grupePristupi

Delite | 
 

 Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Justitia

avatar

Ženski
Broj poruka : 660
Datum upisa : 27.03.2011

PočaljiNaslov: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés    Sre Maj 03, 2017 7:20 pm

MITOVI I PRIČE O ARHETIPU DIVLJE ŽENE



Preuzeto: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés

La loba, Vučica

Postoji starica koja živi na skrivenu mjestu za koje svi znaju, ali su ga rijetki vidjeli. Kao i u istočnoeuropskim bajkama, čini se da ona čeka izgubljene ljude, lutaoce ili tražioce da dođu k njoj. Oprezna je, često kosmata, uvijek debela, a osobito želi izbjeći društvo. Ona je i kreštalica i kokodakalica, općenito ima više životinjskih zvukova nego ljudskih.
Kažu da živi među saprolitnim padinama na indijanskom teritoriju Tarahumara. Kažu da je zakopana pred Phoenixom pokraj nekog bunara. Priča se da su je vidjeli kako putuje na jug prema Monte Albanviii u izgorenom autu s propucanim stražnjim staklom. Priča se da stoji pokraj autoceste blizu El Pasa ili da se vozi u otvorenom kamionu u Moreliju, u Meksiku, ili da su je vidjeli kako ide na tržnicu poviše Oaxace s neobično oblikovanim granama ogrjeva na leđima. Zovu je mnogim imenima: La huesera, Koštanka, La trapera, Sakupljačka i La loba, Vučica. Jedini joj je posao sakupljanje kostiju. Poznata je po tome što skuplja i čuva upravo ono što je u opasnosti da nestane sa svijeta. Njezina je špilja ispunjena svakojakim kostima pustinjskih stvorenja: jelena, čegrtuše, vrane. No, specijalnost su joj, kažu, vukovi.
Ona se provlači, puzi i pretražuje montañas, planine i arroyos, suha riječna korita, u potrazi za vučjim kostima, a kad sakupi čitav kostur, kad je i zadnja kost na mjestu i kada prelijepi bijeli kip stvorenjaleži pred njom, ona sjedne pokraj vatre i razmisli o tome koju će pjesmu pjevati.
Kad odluči, stane nad criaturu, podigne ruke nad nju i zapjeva. Tada se na kostima vučjih rebara i kostima vučjih nogu počne pojavljivati meso i stvorenje dobiva dlaku. La loba nastavi pjevati, a stvorenje nastavi oživljavati, rep mu se izvije uvis, čupav i jak.
La loba nastavi pjevati, a vučje stvorenje prodiše.
I dalje La loba pjeva, tako duboko da se zatrese pustinjsko tlo, a dok ona pjeva, vuk otvori oči, poskoči i otrči niz kanjon.
Negdje u trku, bilo od brzine trčanja, ili od prskanja pri skoku u vodu ili zbog neke zrake sunca ili mjeseca koja ga pogodi ravno u slabinu, vuk se odjednom pretvara u nasmijanu ženu koja slobodno trči prema obzoru.
Pa se zato, ako lutate pustinjom, a skoro će suton, i ako ste možda pomalo izgubljeni, a svakako umorni, kaže da imate sreće, jer biste se mogli svidjeti La lobi, koja će vam nešto pokazati - nešto iz duše.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika https://pariskoplava.wordpress.com/
Justitia

avatar

Ženski
Broj poruka : 660
Datum upisa : 27.03.2011

PočaljiNaslov: Re: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés    Čet Maj 04, 2017 1:18 pm

Preuzeto: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés

Četiri rabina

Jedne noći anđeo posjeti četiri rabina, probudi ih i odnese do Sedmoga svoda Sedmoga neba. Tamo ugledaše sveta Ezekielova kola.
Negdje pri silasku iz Pardesa, raja, na Zemlju, jedan od rabina, vidjevši takvu raskoš, izgubi razum te je, pjenivši se, lutao do kraja života. Drugi rabin bio je krajnje ciničan: "Ma, samo sam sanjao Ezekielova kola, to je sve. Ništa se uistinu nije zbilo." Treći rabin stalno je govorio o onome što je vidio, jer bijaše potpuno opsjednut. Predavao je, i nije prestajao, o tome kako je sve sastavljeno i što to znači... a na taj je način skrenuo s puta i izdao svoju vjeru. Četvrti rabin, pjesnik, uze u ruku papir i komad trske te sjedne kraj prozora pišuć' pjesmu za pjesmom u slavu večernje golubice, svoje kćeri u kolijevci i svih zvijezda na nebu. I življaše boljim životom nego prije.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika https://pariskoplava.wordpress.com/
Justitia

avatar

Ženski
Broj poruka : 660
Datum upisa : 27.03.2011

PočaljiNaslov: Re: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés    Čet Maj 04, 2017 7:54 pm

Preuzeto: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés

Modrobradi

Postoji smotak brade koji se čuva u samostanu Jakubinki u dalekim planinama. Kako je brada dospjela u samostan, nitko ne zna. Neki kažu da su časne sestre zakopale ostatke njegova tijela, jer ih nitko drugi nije htio dotaknuti. Zašto bi redovnice zadržale takvu relikviju ne zna se, ali tako je. Prijateljica moje prijateljice vidjela ju je na svoje oči. Ona kaže da je brada plava, točnije, boje indiga. Plava je poput tamna leda u jezeru, plava kao sjenka rupe noću. Bradu je nekoć nosio čovjek za kojega kažu da je bio propali čarobnjak, golem muškarac, zavodnik, muškarac poznat pod imenom Modrobradi.
Priča se da se udvarao trima sestrama istodobno. No, one su se bojale njegove brade i njezina neobična plavila, pa bi se sakrile kad bi on došao. Trudeći se dokazati svoju ljubaznost, pozvao ih je na izlet u šumu.
Doveo je konje urešene zvoncima i grimiznim vrpcama. Posjeo je sestre i njihovu majku na konje i oni otkasaše u šumu. Proveli su prekrasan dan jašući, a psi su trčali pokraj i ispred njih. Poslije su zastali pod divovskim drvetom, pa ih je Modrobradi uveseljavao pričama i hranio slasnim zalogajima. Sestre pomisle: "Pa, možda taj Modrobradi ipak nije tako loš."
Vratile su se kući brbljajući o tome kako je dan bio zanimljiv i, ta zar se nisu krasno provele? Ipak, starije dvije sestre ponovno posumnjaše i strah im se vrati, pa se zakunu kako se više neće viđati s Modrobradim. No, najmlađa nije mogla vjerovati da bi muškarac koji je tako drag, mogao biti zao. Što je dulje razgovarala sama sa sobom, to se Modrobradi činio manje strašnim, a njegova brada manje plavom.
I tako, kad se Modrobradi vratio da je zaprosi, ona pristade. Dobro je razmislila o njegovoj prosidbi te je smatrala da će se udati za vrlo profinjena čovjeka. I uistinu, vjenčaše se, a zatim odjahaše do njegova dvorca u šumi.
Jednoga dana on joj dođe i reče: "Moram otići na neko vrijeme. Pozovi svoju obitelj ovamo, ako želiš. Možeš jahati po šumama, narediti kuharu da priredi gozbu, možeš raditi sve što želiš, što god ti srce poželi. Ustvari, evo ti moj svežanj ključeva. Možeš otvoriti sva vrata smočnica, riznica, sva vrata u dvorcu, ali ovaj sićušan mali ključ, ovaj sa zavijucima na vrhu, nemoj upotrijebiti."
Nevjesta mu odgovori: "Da, učinit ću kako tražiš. To sve zvuči dobro. I stoga, idi, dragi mužu, ne brini se i brzo se vrati." I tako on odjaše, a ona ostade.
Sestre su joj došle u posjet i bile su, kao i svi ljudi, vrlo znatiželjne, pa su htjele čuti što je Gospodar rekao da valja činiti dok ga nema. Mlada žena im radosno ispripovijedi.
"Rekao je da možemo činiti što god nas volja i ući u sve sobe koje želimo, osim u jednu. Ali ne znam koja je ta. Imam ključ, ali ne znam kojim vratima odgovara." Sestre odlučiše to pretvoriti u igru i naći koji ključ odgovara kojim vratima. Dvorac bješe na tri kata, sa stotinu vrata u svakom krilu, a kako na svežnju bješe mnogo ključeva, one se šuljahu od vrata do vrata, sjajno se zabavljajući kad bi koja otvorile. Iza jednih vrata bijahu smočnice koje su pripadale kuhinji, iza drugih bijahu riznice. Svakakvih blaga bješe iza svih vratiju, a jedno se činilo ljepšim od drugoga. Napokon, vidjevši sva čuda, dođoše do podruma i do glatka zida na kraju hodnika.
Razbijale su si glavu nad zadnjim ključem, onim s malim zavijucima na vrhu. "Možda ovaj ključ ne odgovara ničemu." Tek što to rekoše, začuše čudan zvuk - "iiiiiiiiiiiiii". Zaviriše za ugao i - gle! -neka su se mala vrata upravo zatvarala. Kad su ih pokušale ponovno otvoriti, bila su čvrsto zaključana. Jedna poviče: "Sestro, sestro, donesi svoj ključ. Zacijelo su ovo vrata za onaj tajanstveni mali ključ." Bez razmišljanja jedna od sestara stavi ključ u bravu i okrene ga. Brava škljocne, vrata se otvore, ali je unutra bilo tako mračno da nisu ništa vidjele. "Sestro, sestro, donesi svijeću." I tako zapališe svijeću i osvijetliše sobu, a sve tri žene istodobno vrisnu, jer u sobi bješe kaljuža krvi, zacrnjene kosti trupala bile su razasute uokolo, a lubanje su bile naslagane u kutovima poput piramida jabuka. Zalupiše vratima, istrgoše ključ iz brave i osloniše se jedna o drugu teško dišući, a srce im htjede iskočiti iz grudi. Moj Bože! Moj Bože!
Žena pogleda u ključ i vidje da je umrljan krvlju. Užasnuta, stade ga brisati suknjom svoje haljine, ali krv ostade. "O, ne!" povika ona. Sad i sestre uzeše mali ključ u svoje ruke i pokušaše ga vratiti na staro, ali krv ostade. Žena skrije ključ u džep i otrči u kuharevu kuhinju. Kad je stigla, bijela joj haljina bješe umrljana crvenom bojom od džepa do ruba, jer je iz ključa polako kapala tamnocrvena krv. Naredi kuharu: "Brzo, daj mi konjskih struna." Ribala je ključ, ali nije prestajao krvariti. Kap po kap čiste crvene krvi padaše iz malenoga ključa. Iznijela je ključ u dvorište, pa utisne nešto pepela u nj i stade ribati i dalje. Stavi ga u vatru da ga plamen spali. Prekrije ga paučinom da zaustavi tijek, ali ništa nije moglo ugušiti krvave suze. "Joj, što mi je činiti?", povika ona. "Znam, sakrit ću mali ključ. Stavit ću ga u ormar. Zatvorit ću vrata. Ovo je mora. Sve će biti u redu." I tako to i učini.
Muž joj se vrati sljedećega jutra i uđe u dvorac dozivajući ženu. "Onda? Kako je bilo dok sam bio na putu?"
"Bilo je dobro, gospodine."
"A kako su moja skladišta?", zagrmi on. "Vrlo dobro, gospodine."
"Kako je moja riznica?", zareži on. "Riznica je također vrlo dobro, gospodine." "Dakle, sve je dobro, ženo?"
"Da, sve je dobro."
"Pa", prošapta on, "onda bi bilo najbolje da mi vratiš ključeve."
Na prvi pogled uoči da nedostaje ključ. "Gdje je najmanji ključ?"
"Ovaj... izgubila sam ga. Da, izgubila sam ga.
Jahala sam i pao mi je svežanj, pa mora da sam izgubila koji ključ."
"Što si učinila s njim, ženo?" "Ne... ne... ne sjećam se."
"Ne laži! Reci mi što si učinila s ključem!"
Podigne ruku k njezinu licu kao da će je pomilovati, no umjesto toga zgrabi je za kosu. "Nevjernice!", promrsi on kroz zube i baci je na pod. "Bila si u sobi, zar ne?"
On naglo otvori vrata njezina ormara, a iz malenoga ključa na gornjoj polici krv se izlila po prelijepoj svili njezinih obješenih haljina.
"Sad je na tebe red, gospo moja", poviče on i odvuče je niz hodnik u podrum dok se nisu našli pred strašnim vratima. Modrobradi tek pogleda vrata svojim vatrenim očima, a vrata se otvoriše. Tamo ležahu kosturi svih njegovih prijašnjih žena.
"A sada!!!" zariče on, ali ona se uhvati za dovratak i ne htjede pustiti. Molila je za svoj život: "Molim te! Molim te, dopusti mi da se priberem i pripremim za smrt. Daj mi samo četvrt sata prije nego što mi oduzmeš život, tako da se mogu pomiriti s Bogom."
"U redu", promrsi on, "imaš točno četvrt sata, no budi spremna."
Žena odjuri uza stube do svoje odaje i pošalje sestre na zidine dvorca. Klekne kao za molitvu, ali umjesto toga poviče sestrama:
"Sestre, sestre! Vidite li braću našu kako dolaze?" "Ne vidimo ništa, ništa na otvorenu polju." Svakih nekoliko trenutaka viknu prema zidinama:
"Sestre, sestre! Vidite li braću našu kako dolaze?" "Vidimo pijavicu, možda oblak prašine u daljini." U međuvremenu Modrobradi zariče neka mu žena siđe u podrum da joj odrubi glavu.
Ponovno ona zazove: "Sestre, sestre! Vidite li braću našu kako dolaze?"
Modrobradi ponovno zaurla da pozove ženu i bučno krene uz kamene stube.
Njezine sestre povikaše: "Da! Vidimo ih! Naša su braća tu i upravo su ušla u dvorac."
Modrobradi krenu niz hodnik prema odaji svoje žene. "Dolazim po tebe", progrmi on. Koraci mu bjehu teški; kamenovi u hodniku se rasklimaše, a pijesak iz žbuke iscuri na pod.
Kako Modrobradi upade u njezinu odaju ispruženih ruku da je zgrabi, tako se njezina braća na konjima zalete niz hodnik dvorca i također jurnu u njezinu sobu. Tamo izguraše Modrobradoga van na parapet. Mačevima tada navale na njega, udarajući i sijekući, režući i šibajući, bacivši Modrobradoga na tlo te ga napokon ubiju, Škanjcima ostavivši njegovu krv i hrskavicu.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika https://pariskoplava.wordpress.com/
Justitia

avatar

Ženski
Broj poruka : 660
Datum upisa : 27.03.2011

PočaljiNaslov: Re: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés    Čet Maj 04, 2017 7:55 pm

deo tumačenja:

Prirodni grabežljivac psihe


Razvoj odnosa s divljom prirodom suštinski je dio ženine individuacije. Da bi to provela, žena mora krenuti u tamu, ali istodobno tamo ne smije upasti u bezizlaznu zamku, ne smije se dati zarobiti ili ubiti na putu tamo ili natrag.
Priča o Modrobradom govori o tom zarobitelju, mračnom muškarcu koji živi u psihi svih žena, urođenom grabežljivcu. On je određena i nesporna sila koju valja upamtiti i zauzdati. Kako bi zauzdale prirodnoga grabežljivca psihe, žene nužno moraju zadržati sve svoje instinktivne moći. Neke od njih su uvid, intuicija, izdržljivost, postojana ljubav, izoštreni osjeti, dalekovidnost, precizan sluh, pjevanje nad mrtvima, intuitivno viđanje i održavanje vlastite kreativne vatre.
U psihološkoj interpretaciji prizivamo sve aspekte bajke kako bi nam pomogli prikazati dramu unutar psihe neke pojedine žene. Modrobradi predstavlja duboko potisnut kompleks koji viri s ruba života svih žena i promatra čekajući priliku da joj se suprotstavi. Premda se možda slično ili različito simbolizira u muškoj psihi, on je drevni i suvremeni neprijatelj obaju spolova.
Teško je u potpunosti shvatiti modrobradu silu, jer je urođena svim ljudima od rođenja nadalje, te je u tom smislu nesvjesna. Pa ipak vjerujem da nagađamo kako se njezina narav razvila u predsvijesti ljudi, jer u priči se Modrobradoga naziva "propalim čarobnjakom". U tom zvanju povezan je s drugim bajkama koje također prikazuju zloćudnoga grabežljivca psihe kao maga koji relativno normalno izgleda, ali je zato neizmjerno razoran.
Uzmimo taj opis kao arhetipski okrhak i usporedimo ga s onime što znamo o propalim čarolijama ili propaloj duhovnoj moći u povijesti mitova. Grčki Ikar letio je preblizu suncu, a njegova su se voštana krila rastopila, pa je pao. Mit naroda Zuni "Dječak i orao" govori o dječaku koji bi postao članom kraljevstva orlova da nije mislio kako može prekršiti pravila Smrti. Dok je lebdio visoko na nebu, posuđen orlovski kaput strgnu mu se s tijela i on padne mrtav. U kršćanskom mitu Lucifer je tvrdio da je jednak Jahvi, pa je otjeran u podzemni svijet. U folkloru postoji mnogo čarobnjakovih učenika koji su se bezumno usudili prijeći svoju stvarnu razinu umijeća ili se pokušali suprotstaviti Prirodi. Kazna im je ranjavanje ili propast.
Kad analiziramo te lajtmotive, vidimo da grabežljivci u njima žele nadmoć i kontrolu nad drugima. Oni nose neku vrstu psihičke inflacije pri kojoj jedinka želi postati uzvišenija, jednako velika ili ravnopravna Neizrecivome koje tradicionalno raspoređuje i nadzire tajanstvene sile Prirode, pa tako i sustave Života i Smrti te pravila ljudske naravi i tako dalje.
U mitovima i pričama pokušaj nekoga pojedinca da prekrši, izvitoperi ili promijeni način rada Neizrecivoga, rezultira prijekorom: mora otrpjeti ili smanjivanje svojih sposobnosti u svijetu misterija i čarolije - npr. učenici koji više ne smiju čarati - ili izgon iz zemlje Bogova, ili pak neki sličan oblik gubitka naklonosti i moći, npr. sakaćenje ili smrt.
Ako Modrobradoga možemo shvatiti kao unutarnjeg predstavnika čitava mita o takvom izopćeniku, onda možda možemo shvatiti i duboku i neobjašnjivu usamljenost koja ga (nas) kojiput preplavi jer proživljava stalan izgon iz iskupljenja.
Problem s Modrobradim u bajci jest u tome da umjesto da osnaži svjetlo mladih ženskih sila psihe, on biva ispunjen mržnjom i želi ubiti svjetla psihe. Nije teško zamisliti da je u takvoj zloćudnoj nakupini zarobljen netko tko je nekoć poželio nadići svjetlo, pa je stoga izgubio naklonost. Možemo razumjeti zašto se poslije toga onaj koji je izgnan daje u nesmiljenu potragu za svjetlom drugih. Možemo zamisliti da se nada kako će, ako sakupi dovoljno duša za sebe, stvoriti snažan snop svjetla koji će napokon rasvijetliti njegovu tamu i ispraviti njegovu samoću.
U tome smislu na početku priče vidimo iznimno biće u neiskupljenu obliku. No, ta je činjenica jedna od središnjih istina koje najmlađa sestra u priči mora prihvatiti, koju sve žene moraju prihvatiti - da i iznutra i izvana postoji sila koja će djelovati u suprotnosti s instinktima prirodna Sebstva, a da ta zloćudna sila jest ono što jest. Premda možda osjećamo milost prema njoj, prvo što moramo učiniti jest prepoznati je, zaštititi se od njezina razaranja i, na kraju, oduzeti joj njezinu ubojitu energiju.
Sva stvorenja moraju naučiti da grabežljivci postoje. Bez te spoznaje žena unutar svoje šume neće moći sigurno pregovarati, a da je ne progutaju. Razumjeti grabežljivca znači postati zrela životinja koja nije ranjiva zbog naivnosti, neiskustva ili nerazboritosti. Poput lukava tragača, Modrobradi osjeća da se najmlađa kći zanima za njega, to jest, da je voljna postati lovinom. On je zaprosi i u nekom trenutku mladenačkog zanosa, što je obično kombinacija ludosti, užitka, sreće i seksualnoga zanimanja, ona pristaje.
Koja žena ne prepoznaje taj scenarij?

(Preuzeto: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés)
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika https://pariskoplava.wordpress.com/
Justitia

avatar

Ženski
Broj poruka : 660
Datum upisa : 27.03.2011

PočaljiNaslov: Re: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés    Čet Maj 04, 2017 8:31 pm

deo tumačenja:

Gutači grijeha


Modrobradi je u cijelosti priča o rezanju i ponovnom spajanju. U konačnoj fazi priče, tijelo Modrobradoga prepušteno je gutačima mesa - kormoranima, grabežljivcima, škanjcima - da ga odnesu. To je vrlo neobičan i mističan kraj. U drevna vremena postojale su duše koje su nazivane gutačima grijeha. To su bili duhovi, ptice ili životinje, a kojiput i ljudi, koji su poput žrtvenoga janjeta preuzimali društvene grijehe, otpad, kako bi se ljudi mogli iskupiti ili pročistiti.
Vidjeli smo da je Divlja žena La loba, koštanka, pronalazačica mrtvih, ona koja pjeva nad kostima mrtvih, koja ih vraća u život, te da je ta priroda život/smrt/život središnji atribut divlje i instinktivne naravi žena. Slično su u nordijskoj mitologiji gutači grijeha zapravo gutači trupala koji gutaju mrtve, inkubiraju ih u svojim trbusima i odvode ih Heli, što, za razliku od engleske riječi hell - pakao, predstavlja osobu, a ne mjesto. Hel je božica života i smrti. Ona pokazuje mrtvima kako živjeti unatrag.
Postaju sve mlađi i mlađi sve dok ne budu spremni na ponovno rođenje i vraćanje u život.
To gutanje grijeha i grešnika, njihova kasnija inkubacija i ponovno vraćanje u život predstavlja proces individuacije za najprizemnija bića u psihi. U tome smislu, valja izvući energiju iz grabežljivih elemenata naše psihe, valja ih, da tako kažemo, ubiti, iscrpiti njihovu snagu. Zatim se mogu vratiti sućutnoj Majci život/smrt/život, da ih ona preoblikuje i ponovno sastavi, nadajmo se ne u tako svadljivome obliku.
Mnogi znanstvenici koji proučavaju tu priču misle da Modrobradi predstavlja silu koja se ne može iskupiti. No, ja vidim daljnji razvoj tog aspekta psihe - ne transformaciju od masovnoga ubojice u gospodina Chipsa, nego više kao osobu koja mora boraviti u duševnoj bolnici, ali na nekom lijepom mjestu s drvećem, nebom i poštenom hranom, s možda nešto blagotvorne glazbe, a ne da bude protjerana na zatvoreni odjel psihe gdje bi je mučili i psovali.
Istodobno, ne želim prikazati da ne postoji tako nešto kao što je očito i neiskupivo zlo, jer i to postoji.
Oduvijek već postoji mističan osjećaj da svaka individuacija koju čovjek provodi ujedno mijenja tminu u kolektivnom nesvjesnom svih ljudi, a to je mjesto u kojem grabežljivac boravi. Jung je jednom rekao da je Bog postao svjesniji kako su ljudi postajali svjesniji. Postulirao je da ljudi izbacivanjem svojih osobnih demona na svjetlo dana izazivaju osvjetljenje mračne strane Boga.
Ne tvrdim da znam kako sve funkcionira, ali ako slijedimo arhetipski obrazac, onda bi to izgledalo i djelovalo donekle ovako: umjesto da psujemo grabežljivca psihe ili bježimo od njega, mi ga razudimo. To postižemo tako da ne dopustimo samima sebi razorne misli o životu naše duše i posebno našoj vrijednosti. Zarobljujemo pojedine misli prije nego što narastu dovoljno velike da nam naude, pa ih rastavimo. Rastavljamo grabežljivca i tako što se njegovim napadima suprotstavljamo našim istinama koje nas hrane. Grabežljivac: "Nikad ne završiš ono što si počela." Mi: "Mnoge stvari dovršim." Rastavljamo nasrtaje prirodnoga grabežljivca i tako što primimo k srcu i radimo na onome što je istinito u riječima grabežljivca, a ostatak odbacimo.
Rastavljamo grabežljivca tako što zadržavamo svoju intuiciju i instinkte i tako što odolijevamo njegovu zavođenju. Kad bismo morale nabrojiti sve naše gubitke do ovoga trenutka u životu, sjetiti se svih trenutaka kad smo bile razočarane, kad smo bile nemoćne pred mučenjem, kad smo njegovale maštarije ukrašene tučenim vrhnjem i posipom, shvatile bismo da su to ona ranjiva mjesta u našoj psihi. Grabežljivac se obraća tim željnim i neprivilegiranim mjestima kako bi sakrio činjenicu da mu je jedina namjera odvući vas u podrum i popiti vašu energiju, što je za njega neki oblik transfuzije krvi.
Na kraju priče o Modrobradom, škanjcima ostaju njegove kosti i hrskavica. To nam daje snažan uvid u transformaciju grabežljivca. To je zadnji zadatak za ženu na tom modrobradom putovanju: dopustiti svojoj prirodi život/smrt/život da raščupa tijelo grabežljivca i da ga odnese na inkubiranje, transformaciju i ponovno vraćanje u život.
Kad se ne želimo baviti grabežljivcem, oduzimamo mu snagu i on bez nas ne može djelovati. Zapravo ga gurnemo duboko u razinu psihe u kojoj se nalazi sve stvaranje koje još nije oblikovano, pa ga pustimo da se krčka u toj eteričnoj čorbi dok ne uspijemo pronaći oblik koji bi mogao ispuniti, bolji oblik. Kad nastane psihički energum grabežljivca, može ga se oblikovati u neku drugu svrhu. Tada smo mi stvarateljice: kad se sirova tvar svede na manju mjeru, ona postaje materijalom našega vlastita stvaranja.
Kada pobijede grabežljivca i oduzmu mu ono korisno, a drugo ostave, žene otkriju da ih ispunjava intenzitet, vitalnost i nagon. Uzele su grabežljivcu ono što je on ukrao njima, snagu i sadržaj. Uzeti energiju grabežljivca i pretvoriti je u nešto drugo može se shvatiti na sljedeće načine: bijes grabežljivca može se pretvoriti u vatru duše koja služi postizanju velikih djela na svijetu; lukavost grabežljivca može se upotrijebiti za razmatranje i razumijevanje stvari iz daljine. Ubojita narav grabežljivca može se upotrijebiti za odstrel onoga što uistinu mora umrijeti u životu žene, ili onoga za što u vanjskome životu ona mora biti mrtva, a to su razne stvari u razna vremena.
Prenositi dijelove priče o Modrobradom usporedivo je s uzimanjem ljekovitih dijelova ubojite ponoćnice ili elemenata otrovne bunike, pa onda taj materijal oprezno rabiti za liječenje i pomaganje. Pepeo koji preostane od grabežljivca tada će uistinu ponovno ustati, ali u mnogo manjem obliku, mnogo prepoznatljiviji te s mnogo manje moći varanja i razaranja - jer ste preuzeli mnoge njegove sile kojima se koristio za razaranje i pretvorili ih u nešto korisno i relevantno.
Modrobradi je jedna od onih poučnih priča što su važne za žene koje su mlade, ne nužno po godinama, nego u nekim dijelovima svojega mozga. To je priča o psihičkoj naivnosti, ali i o silovitu kršenju zabrane "gledanja" i konačnoga sasijecanja i preoblikovanja prirodnoga grabežljivca psihe.
Mišljeno je da priča ponovno pokrene unutarnji život. Priča o Modrobradom lijek je koji je posebno važno primijeniti tamo gdje se unutarnji život žene prestrašio, gdje je zapeo ili je stjeran u kut. Rješenja u pričama umanjuju strah, u pravom trenutku podižu adrenalin i, što je za zarobljeno naivno Sebstvo najvažnije, izrezuju vrata u zidovima koji su prije bili glatki.
Možda je najvažnije to što priča o Modrobradom osvješćuje psihički ključ, sposobnost postavljanja svih i svakakvih pitanja o nama samima, o našim obiteljima, pothvatima i životu oko nas. Nakon toga, poput onoga divljeg bića koje stvari nanjuši, pa njuška oko i ispod njih da otkrije o kojoj se točno stvari radi, žena je slobodna pronalaziti prave odgovore na svoja najdublja i najmračnija pitanja. Dobiva slobodu da izvuče moć iz onoga što ju je zarobilo, pa te moći koje su se nekad rabile protiv nje okrenuti za svoje dobro te se njima pravilno i sjajno koristiti. To je divlja žena.

(Preuzeto: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés)
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika https://pariskoplava.wordpress.com/
Justitia

avatar

Ženski
Broj poruka : 660
Datum upisa : 27.03.2011

PočaljiNaslov: Re: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés    Čet Maj 04, 2017 8:34 pm

Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika https://pariskoplava.wordpress.com/
Justitia

avatar

Ženski
Broj poruka : 660
Datum upisa : 27.03.2011

PočaljiNaslov: Re: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés    Pet Maj 05, 2017 4:28 pm

Preuzeto: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés

Vasilisa Premudra

Bila jednom, a možda i nije, mlada majka na samrtnoj postelji, blijeda lica poput bijelih voštanih ruža u sakristiji obližnje crkve. Malena kći i muž sjedili su na podnožju staroga drvenoga kreveta i molili Boga da je mirno prenese u drugi svijet.
Majka na samrti pozove Vasilisu, a maleno dijete u crvenim čizmama i s bijelom pregačom klekne pokraj majke.
"Evo lutke za tebe, ljubavi moja", prošapta majka, pa iz čupava pokrivača izvuče sićušnu lutku koja je kao i Vasilisa bila odjevena u crvene čizmice, bijelu pregačicu, crnu suknjicu i prslučić sav izvezen šarenim koncem.
"Ovo su moje zadnje riječi, voljena", reče majka.
"Ako se izgubiš ili trebaš pomoć, upitaj ovu lutku što ti je činiti. Pomoć će ti stići. Uvijek imaj lutku kod sebe. Ne reci nikome da je imaš. Nahrani je kad je gladna. To je moje majčinsko obećanje tebi, moj blagoslov, draga kćeri." I s tim riječima, majčin dah zaroni u dubinu njezina tijela, gdje obuhvati dušu pa hitro izleti kroz njezine usne i majka umre.
Dijete i otac dugo su tugovali. No, kao i polje okrutno preorano ratom, tako i očev život ponovno nikne zelen iz brazde, pa se oženi udovicom s dvije kćeri. Premda su nova maćeha i njezine kćeri govorile ljubaznim glasom i uvijek se smješkale kao dame, nešto se skrivalo u njihovu smiješku što je nalikovalo glodavcima, ali to Vasilisin otac nije primjećivao.
Naravno, kad su tri žene bile same s Vasilisom, mučile su je, tjerale je da ih služi, slale je da cijepa drva tako da se njezina krasna koža sva osula mrljama. Mrzile su je jer je posjedovala neku umiljatost koja kao da nije bila s ovoga svijeta. Osim toga je bila vrlo lijepa. Grudi su joj bile jedre, dok su njihove usahle od zločestoće. Bila je uslužna i nije se žalila, a maćeha i njezine kćeri međusobno su se ponašale kao štakori noću na smetlištu.
Jednoga dana maćeha i njezine kćeri jednostavno više nisu mogle trpjeti Vasilisu. "Kako bi... bilo da se složimo i ugasimo vatru, pa onda pošaljemo Vasilisu u šumu k Babi Jagi, vještici, da zamoli potpale za naše ognjište. A kada dođe do Babe Jage, e pa, Baba Jaga će je ubiti i pojesti." Joj, pljeskale su i cijukale poput stvorenja što žive u mraku.
I tako te večeri, kad se Vasilisa vratila sa skupljanja ogrjeva, čitava je kuća bila u mraku. Zabrinula se i obratila maćehi: "Što se dogodilo, na čemu ćemo sada kuhati? Čime ćemo rasvijetliti tamu?"
Maćeha je prekori: "Glupog li djeteta. Očito je da nemamo vatre. Ja ne mogu otići u šumu jer sam stara. Moje kćeri ne mogu, jer se boje. Dakle, ti si jedina koja može otići u šumu, pronaći Babu Jagu i donijeti komad ugljena da ponovno potaknemo vatru."
Vasilisa bezazleno odvrati: "Pa dobro, da, učinit ću to" i ode. Šuma je postajala sve mračnija, a grančice su pucale pod njezinim nogama, što ju je plašilo.
Posegnula je u dugi duboki džep svoje pregače, a tamo bijaše lutka koju joj je majka dala na samrti. Vasilisa potapša lutku u džepu i reče: "Samo kad dodirnem lutku, već se osjećam bolje."
Kad god se put račvao, Vasilisa posegne u džep i upita lutku: "Onda, da odem lijevo ili da odem desno?" Lutka bi govorila, "Da" ili "Ne" ili "Ovim putem" ili "Onim putem". Vasilisa je u hodu hranila lutku kruhom i slijedila upute što je osjećala da zrače iz nje.
Odjednom trkom projaše čovjek u bijelom na bijelome konju i pojavi se dnevno svjetlo. Malo dalje, kasom projaše čovjek u crvenom na crvenome konju i sunce izađe. Vasilisa je hodala i hodala i baš kad je prilazila straćari Babe Jage, jahač odjeven u crno dođe na crnome konju i ujaše ravno u kolibu. Brzo padne noć. Ograda od lubanja i kostiju koja je okruživala kolibu zažari se unutarnjom vatrom, pa je čistina u šumi sjala sablasnim svjetlom.
E sad, Baba Jaga bijaše zastrašujući stvor.
Putovala je, ne u kočiji, ne u kolima, nego u kotliću u obliku mužara koji je letio sam od sebe. Upravljala je tim vozilom s pomoću vesla u obliku tučka, a sve bi vrijeme tragove brisala metlom izrađenom od kose osoba koje su već odavna bile mrtve.
Kotlić je letio po nebu s Babom Jagom, a masna joj je kosa letjela za njom. Duga brada svijala joj se nagore, a dugi nos nadolje, pa su se susretali na sredini. Imala je malu bijelu kozju bradicu i bradavice na koži jer je trgovala žabama. Smeđi nokti bili su debeli, valoviti poput krova i tako svijeni da nije mogla stegnuti šaku.
Još je čudnija bila kuća Babe Jage. Stajala je na golemim, žutim kokošjim nogama pokrivenim krljušti, samostalno šetala, a kojiput se i okretala okolo-naokolo poput ushićena plesača. Okov na vratima i prozorskim kapcima bio je izrađen od ručnih i nožnih prstiju ljudi, a brava na prednjim vratima bila je njuška s brojnim usiljenim zubima.
Vasilisa zatraži lutkin savjet i upita: "Je li to kuća koju tražimo?", a lutka na svoj način odgovori: "Da, to je što tražiš." Prije nego li je uspjela učiniti još koji korak, Baba Jaga se spusti nad Vasilisu u svojem kotliću i poviče dolje na nju: "Što sad ti želiš?"
Djevojka zadrhti: "Bako, dolazim po vatru. Kuća mi je hladna... obitelj će mi umrijeti... trebam vatre."
Baba Jaga se obrecnu: "O daaaa, poznajem ja tebe, a i tvoju obitelj. E pa, beskorisno dijete... pustila si da se vatra ugasi. To ti nije pametna stvar. A osim toga, zašto misliš da bih ti ja trebala dati vatre?"
Vasilisa se posavjetova s lutkom i brzo odgovori: "Jer sam tražila."
Baba Jaga zaprede: "Sretnice. To je pravi odgovor."
I Vasilisa pomisli kako je sretna što je dala pravi odgovor.
Baba Jaga joj zaprijeti: "Ne mogu ti nikako dati vatre dok ne obaviš neki posao za mene. Budeš li obavila te zadatke, dobit ćeš vatre. Ako ne..." i tu Vasilisa ugleda kako se oči Babe Jage naglo pretvore u žeravicu. "Ako ne, dijete moje, umrijet ćeš."
I nato Baba Jaga tresne u straćaru, legne na krevet i naredi Vasilisi da joj donese ono što se kuha u peći. U peći bijaše dovoljno hrane za desetero ljudi, a Jaga pojede sve, osim korice kruha i naprstka juhe za Vasilisu.
"Operi mi odjeću, pometi dvorište i kuću, pripremi mi hranu i odvoji pljesniv kukuruz od dobroga i pobrini se da sve bude u redu. Vratit ću se poslije da pogledam što si učinila. Ne budeš li to obavila, pogostit ću se tobom." I s tim riječima Baba Jaga odleti u kotliću s nosom kao vjetrokazom i kosom kao jedrom. I ponovno padne noć.
Vasilisa se obrati lutki čim je Jaga otišla: "Što da radim? Mogu li na vrijeme završiti te poslove?" Lutka je uvjeri da može te da malo pojede i ode na spavanje.
Vasilisa nahrani i lutku, pa zaspe.
Do ujutro, lutka je bila obavila sav posao i jedino je preostalo da se jelo skuha. Uvečer se Jaga vrati i ne nađe ništa što nije bilo obavljeno. Na neki način zadovoljna, ali nezadovoljna što ne može pronaći pogrešku, Baba Jaga se naceri: "Ti si vrlo sretna djevojka." Zatim pozove svoje vjerne sluge da melju kukuruz i tri para ruku pojave se u zraku pa počnu trljati i drobiti kukuruz. Ljuske su letjele po kući kao zlatni snijeg. Napokon je bilo gotovo i Baba Jaga sjedne da jede. Jela je satima, a onda naredi Vasilisi da sutradan ponovno očisti kuću, pomete dvorište i opere odjeću.
Jaga pokaže na veliku hrpu zemlje u dvorištu. "U toj hrpi zemlje nalaze se mnoga zrna maka, milijuni zrna. Želim ujutro imati jednu hrpu zrna maka i drugu hrpu zemlje, lijepo razdvojeno jedno od drugoga. Je li jasno?"
Vasilisa se gotovo onesvijesti. "O joj, kako ću to učiniti?" Posegne u džep, a lutka prošapće: "Ne brini se, pobrinut ću se za to." Te noći Baba Jaga zahrče, a Vasilisa pokuša... probrati... zrna... maka... iz... zemlje. Nakon nekoga vremena, lutka joj reče: "Sad spavaj.
Sve će biti u redu."
Ponovno je lutka obavila te zadatke, a kad se starica vratila kući, sve je bilo napravljeno. Baba Jaga zajedljivo reče kroz nos: "Eeee paaaa! Sva sreća po tebe da si uspjela obaviti te stvari." Pozvala je svoje vjerne sluge da istisnu ulje iz makovih zrnaca i ponovno se pojaviše tri para ruku i to učiniše.
Dok je Jaga mastila brke čorbom iz lonca, Vasilisa stane pokraj nje: "Onda, što zuriš?", zareži Baba Jaga.
"Mogu li ti postaviti neka pitanja, bako?" upita Vasilisa.
"Pitaj", naredi Jaga, "ali zapamti, od previše znanja možeš prerano ostarjeti."
Vasilisa zapita za bijeloga čovjeka na bijelome konju.
"Aha", reče Jaga razdragano, "taj prvi je moj Dan." "A crveni čovjek na crvenome konju?"
"Ah, to je moje Izlazeće sunce." "A crni čovjek na crnome konju?"
"Ah, da, taj je treći i taj je moja Noć." "Shvaćam", reče Vasilisa.
"Hajde, dijete, hajde. Zar mi ne bi htjela postaviti još neka pitanja?", nagovarala ju je Jaga.
Vasilisa zausti da pita za ruke koje su se pojavljivale i nestajale, ali lutka počne skakati gore-dolje u njezinu džepu, pa umjesto toga Vasilisa reče: "Ne, bako. Kao što i sama kažeš, od previše znanja mogu prerano ostarjeti."
"Ah", reče Jaga, nagnuvši glavu poput ptice, "mudrija si nego što pristaje tvojim godinama, djevojko. A kako si postala takva?"
"Blagoslovom svoje majke", nasmiješi se Vasilisa. "Blagoslovom?!", zavrišti Baba Jaga.
"Blagoslovom?! U ovoj kući ne trebamo blagoslove. Najbolje bi bilo da odeš, kćeri." Izgura Vasilisu van.
"Reći ću ti što ćemo, dijete. Evo!" Baba Jaga uzme lubanju užarenih očiju s ograde i natakne je na štap. "Evo! Ponesi ovu lubanju na štapu kući. Na! Evo ti tvoje vatre. Ne reci više ni riječ. Kreni."
Vasilisa zausti da zahvali Jagi, ali malena lutka u njezinu džepu počne skakati gore-dolje i Vasilisa shvati da mora uzeti vatru i otići. Trčala je kući, slijedeći zavoje na putu, a lutka joj je govorila kuda valja ići.
Bila je noć i Vasilisa je prošla kroz šumu s lubanjom na štapu, a vatra je plamtjela iz udubina ušiju, očiju, nosa i usta na lubanji. Odjednom se prestraši sablasna svjetla i dođe joj da je odbaci, ali lubanja joj se obrati i nagovori je da se smiri i nastavi kući svojoj maćehi i njezinim kćerima.
Kako je Vasilisa prilazila kući, maćeha i njezine kćeri gledahu kroz prozor i vidješe neobičan žar kako pleše po šumi. Prilazio je sve bliže i bliže. Nisu mogle zamisliti što bi to moglo biti. Bile su uvjerene da Vasilisino dugo izbivanje znači da je već mrtva i da su joj kosti razvukle divlje životinje i zaborav.
Vasilisa je prilazila sve bliže kući. Kad su maćeha i njezine kćeri vidjele da je to ona, dotrčale su do nje, govoreći kako su bile bez vatre otkako je bila otišla i da se bez obzira na to koliko se trudile potaknuti vatru, svaki put ugasila.
Vasilisa je pobjedonosno ušla u kuću, jer je preživjela svoje opasno putovanje i donijela vatru natrag kući. No, lubanja na štapu promatrala je svaki mig maćehe i njezinih kćeri, žarila ih i do jutra pretvorila zločestu trojku u ugarke.

Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika https://pariskoplava.wordpress.com/
Justitia

avatar

Ženski
Broj poruka : 660
Datum upisa : 27.03.2011

PočaljiNaslov: Re: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés    Pet Maj 05, 2017 4:40 pm

Tumačenje značajno skraćeno i preformulisano:

Faze inicijacije:
1. Dopustiti predobroj majci da umre – naučiti dopustiti onome što mora umreti da zaista i umre; odbaciti zaštitu i uroniti u neznanje o tome što sledi
2. Otkrivanje grube senke, nerazvijenih i izazovno zlih delova psihe – isključivi, ljubomorni, iskorištavački aspekti; napraviti što bolji odnos
3. Prolaženje kroz tamu – pristati na odlazak u mesto duboke inicijacije i početi doživljavati nov i opasan numen bivanja u vlastitoj intuitivnoj moći
4. Suočavanje sa divljom staricom - poštovanje pred velikom moći; žena mora biti u stanju izdržati susret s moći, jer će na kraju neki deo te moći postati njen
5. Služenje iracionalnom – priviknuti se na velike divlje sile ženske psihe; prepoznati njenu moć i moć unutrašnjeg pročišćenja: uklanjanje nečistoće (pročistiti, natopiti i prožeti duhovnim numenom i misterijom), kuvanje (naložiti vatru, izagarati od strasti, reči, ideja i žudnje), razvrstavanje, hranjenje (stalno hraniti divlju dušu), izgradnja energije i ideja
6. Odvajanje ovoga od onoga – naučiti fino razlikovanje; promatrati moć nesvesnoga i promatrati kako deluje, čak i kad ego nije svestan toga; usaditi energiju i ojačati život, a maknuti se s puta onome što umire; hrana za psihu ujedno je i lek za psihu te iz tih elemenata treba iscediti istinu, srž za vlastitu hranu
7. Ispitivanje misterija – propitati i pokušati naučiti više o prirodi život/smrt/život i o tome kako funkcioniše; naučiti istinu o sposobnosti razumevanja svih elemenata divlje prirode; razumeti da su neke stvari izvan dosega u datom trenutku
8. Stati na sve četiri – Prihvatiti ogromnu moć uviđanja i delovanja na druge; promatrati životne situacije u tom novom svetlu; shvatiti bezrazložnost straha od instinkta i intuicije – ne postaje se bezumnim i nepažljivim već osetljivim na cikluse; osvetljena lobanja – matrilinearno nasleđe znanja
9. Premeštanje senke – Koristeći se svojim oštrim vidom (vatrenim očima) za prepoznavanje i reagovanje na negativnu senku svoje psihe i/ili negativne aspekte osoba i događaja; preurediti negativne senke psihe pomoću veštičje vatre, plamena znanja; svetlo koje razlikuje slojeve osobnosti, namera i motiva u drugima; negativni aspekti psihe se pukim gledanjem, odnosno držanjem u postojanoj svesti mogu sasušiti.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika https://pariskoplava.wordpress.com/
Justitia

avatar

Ženski
Broj poruka : 660
Datum upisa : 27.03.2011

PočaljiNaslov: Re: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés    Pet Maj 05, 2017 5:02 pm

Preuzeto: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés

Žena mora svoje prijatelje i ljubavnike mudro birati, jer i oni mogu postati slični zloj maćehi i njezinim pokvarenim kćerima. Našim ljubavnicima često dajemo moć velikoga maga - velikoga čarobnjaka. To je lako učiniti, jer ako se uistinu zbližimo, onda to postaje, ili nam se bar čini, nalik na otključavanje čarobnog staklenog atelijera. Ljubavnik može ugroziti i/ili uništiti čak i najtrajnije veze s našim vlastitim ciklusima i idejama. Razornoga ljubavnika valja izbjegavati. Bolji je ljubavnik onaj koji je fino sazdan od snažnih psihičkih mišića, a nježna mesa. Divljoj ženi pomaže i kad je ljubavnik također pomalo vidovit, osoba kojoj pogled "prodire" u njezino srce.
...
Imati ljubavnika/prijatelja koji vas smatra živućom rastućom criaturom, baš kao i drvo na zemlji, fikus u kući ili ružičnjak vani u dvorištu... imati ljubavnika i prijatelja koji vas gleda kao pravu živuću dišuću jedinku, koja je ljudska, ali izrađena od vrlo finih, vlažnih i magičnih stvari... ljubavnika i prijatelje koji podupiru criaturu u vama... to su ljudi koje tražite. Oni će čitav život biti prijatelji vaše duše. Pažljiv odabir prijatelja i ljubavnika, da ne spominjemo učitelje, ključan je zato da bismo ostali svjesni i intuitivni te da bismo imali kontrolu nad plamtećim svjetlom koje vidi i zna.
Vezu s divljinom zadržat ćete ako se upitate što je to što vi želite. To je razdvajanje zrna od zemlje.
Najvažnije razlikovanje koje možemo provesti u toj stvari razlika je između stvari koje nas vabe i stvari koje nas dozivaju iz duše.
...
Kad smo povezani s instinktivnim sebstvom, s dušom ženstva koja je prirodna i divlja, onda umjesto toga da gledamo što je ponuđeno, kažemo same sebi: "Čega sam gladna?" Ne gledamo ništa izvan nas, nego uronimo u se i pitamo: "Za čime čeznem? Što sada želim?"

Razlikovanje koje Vasilisa uči dok razdvaja makova zrna od zemlje i pljesniv kukuruz od svježega, jedna je od najtežih stvari koje možemo učiti, jer zahtijeva duh, volju, duševnost, a često znači i odgađati ono što želimo. Nigdje to nije tako razvidno kao u izboru drugova i ljubavnika. Ljubavnika se ne može izabrati prema načelu švedskoga stola. Ljubavnika se mora izabrati prema onome za čime duša hlepi. Odabrati nešto jer stoji pred nama, pa nam rastu zazubice, nikad neće zadovoljiti glad duševnoga Sebstva. A tome služi intuicija: ona je izravni glasnik duše.

Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika https://pariskoplava.wordpress.com/
Justitia

avatar

Ženski
Broj poruka : 660
Datum upisa : 27.03.2011

PočaljiNaslov: Re: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés    Sub Maj 06, 2017 5:27 pm

Preuzeto: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés

Kosturka
Suočavanje s prirodom ljubavi život/smrt/život

Vukovima veze dobro idu. Svi koji su promatrali vukove znaju koliko se duboko vežu. Parovi najčešće ostaju zajedno čitav život. Premda se sukobljavaju, iako postoje neslaganja, njihove im veze pomažu da prebrode oštre zime, vode ih kroz bujna proljeća, duga hodanja, nove mladunče, stare grabežljivce, plemenske plesove i skupna pjevanja. Potrebe ljudi u vezama nisu nimalo drugačije.
Dok instinktivni životi vukova uključuju lojalnost i doživotne veze povjerenja i odanosti, ljudi kojiput imaju problema u tim stvarima. Kad bismo upotrijebili arhetipski izraz za opisivanje onoga što određuje snažne veze među vukovima, mogli bismo zaključiti da integritet njihovih veza proizlazi iz pokoravanja drevnoj prirodi život/smrt/život.
Priroda život/smrt/život ciklus je oživljavanja, razvoja, pada i smrti kojem uvijek slijedi ponovno oživljavanje. Taj ciklus utječe na sav fizički život i na sve dijelove psihičkoga života. Sve - sunce, nove, mjesec, kao i ljudske stvari i stvari najsitnijih stvorenja, kao što su stanice i atomi - poznaje to treperenje, posrtanje, pa ponovno treperenje.
Za razliku od ljudi, vukovi ne doživljavaju uspone i padove života, energije, snage, hrane i mogućnosti kao iznenađenje ili kaznu. Vrhovi i doline jednostavno postoje, a vukovi se po njima kreću koliko god brzo i glatko mogu. Instinktivna priroda ima tu čudesnu sposobnost da prolazi kroz sve pozitivne blagoslove i sve negativne posljedice, a da i dalje zadrži vezu sa sobom i s drugim.
Vukovi ponosno, pametno i izdržljivo prate prirodni ciklus život/smrt/život i sudbinu kako bi mogli ostati u blizini svoga druga i živjeti što je moguće dulje i bolje. No, da bismo mi ljudi živjeli i podarili odanost na taj vrlo prikladan, mudar, zaštitnički i osjećajan način, moramo se sukobiti s onime čega se najviše bojimo.
Kao što ćemo vidjeti, nema načina da to zaobiđemo. Moramo spavati s Gospom Smrti.
Kosturka je lovačka priča o ljubavi. U pričama sa sjevera, ljubav nije romantični rendes-vous dvoje ljubavnika. Priče s područja oko Sjevernoga pola opisuju ljubav kao savez dvaju bića čije udružene snage omogućuju jednome ili oboma stupiti u vezu s duševnim svijetom i sudjelovati u sudbini kao plesu sa životom i smrti.
Kako bismo razumjeli tu priču, moramo uvidjeti da u jednom od najokrutnijih okoliša i jednoj od najnaglašenijih lovačkih kultura na svijetu, ljubav ne znači očijukanje ili traženje jednostavnih užitaka ega, nego vidljivu vezu koja se sastoji od psihičkih struna izdržljivosti, savez koji izdržava obilje i neimaštinu, najsloženije i najjednostavnije dane i noći. Savez dvaju bića smatra se sam po sebi angakok čarolijom, odnosom kojim se "snage koje jesu" očituju obojim pojedincima.
No, postoje uvjeti za takav savez. Zato da izgrade takvu izdržljivu ljubav, pozivaju trećega partnera u savez. Treći partner je Kosturka. Zovu je i Gospa Smrt, a kao takva, ona je priroda život/smrt/život s jednom od svojih mnogih krinki. U tom obliku, Gospa Smrt nije bolest, nego božanstvo.
U vezi ona nosi ulogu proročice koja zna kad je vrijeme za početak i kraj ciklusa. Kao takva, ona je divlji aspekt veze, ona koje se muškarci užasavaju... a kojiput i žene, jer kad se izgubi vjera u ono što preobražava, budi se strah od prirodnih ciklusa povećanja i smanjenja.
Oba ljubavnika moraju pripustiti Kosturku u vezu i prigrliti je kako bi stvorili izdržljivu ljubav. U sljedećoj staroj inuitskoj priči navode se psihičke faze za svladavanje toga prihvaćanja. Priču mi je ispripovijedila Mary Uukalat. Zavirimo u slike koje se uzdižu iz dima te priče.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika https://pariskoplava.wordpress.com/
Justitia

avatar

Ženski
Broj poruka : 660
Datum upisa : 27.03.2011

PočaljiNaslov: Re: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés    Sub Maj 06, 2017 5:29 pm

(nastavak)

Kosturka

Učinila je nešto s čime se njezin otac nije slagao, premda se više nitko ne sjeća što je to bilo. No, otac ju je odvukao na liticu i bacio je s ruba u more. Tamo su ribe pojele njezino meso i iskopale joj oči. Dok je ležala na dnu mora, kostur joj se vrtio nošen strujama.
Jednoga dana došao je u tu uvalu neki ribar, zapravo, mnogi su ribari jednom bili. No, taj je ribar odlutao daleko od svoga doma, a nije znao da se tamošnji ribari klone toga rukavca jer se pričalo da je uklet.
Ribareva udica klizila je niz vodu u dubine i zakvačila se, ni manje ni više, nego za rebra Kosturke. Ribar pomisli: "Joj, sada sam ulovio neku zbilja veliku! Sada sam stvarno nešto ulovio!" Razmišljao je o tome koliko bi ljudi nahranila ta velika riba, koliko bi trajala, koliko bi dugo bio oslobođen dužnosti lova. I dok se borio s tom velikom težinom na kraju udice, more se uzburkalo i bacalo pjenu, a kajak se propinjao i tresao, jer se ta koja je bila ispod borila da se oslobodi. A što se više borila, to se jače zapetljavala. Što god činila, nemilice ju je vuklo na površinu, vukle su je kosti vlastitih rebara.
Lovac se okrene i posegne za mrežom, pa nije vidio kako joj se ćelava glava uzdiže nad valovima, nije vidio ni mala koraljna stvorenja kako se sjaje u dubini njezine lubanje, a nije vidio ni školjkaše na njezinim starim bjelokosnim zubima. Kad se okrenuo natrag sa svojom mrežom, čitavo joj je tijelo, takvo kakvo je bilo, već bilo izronilo na površinu, pa je sad na dugim prednjim zubima visjelo s vrha kajaka.
"Jao!" povika čovjek, a srce mu spuzne u pete, oči mu se od užasa skriju u dnu duplji, a uši mu se zažariše jarko crveno. "Jao!" zavrišti, udarcem vesla zbaci je s prove pa zavesla kao demon prema obali. Nije shvatio da mu je zapela za udicu, pa se još više uplašio jer se doimala kao da stoji na vršcima prstiju i ganja ga sve do obale. Kako god vijugao kajakom, ona je bila točno iza njega, dah joj je kolutao po vodi u oblaku pare, a ruke mahale kao da ga želi ščepati i odvući u dubine.
"Jaaaao!" zatuli on dok je iskakao na tlo. U jednom koraku iskoči iz kajaka, zgrabivši udicu, pa potrči, a koraljnobijelo tijelo Kosturke, i dalje zarobljeno njegovom udicom, zaklepeće za njim. Bježao je preko stijena, a ona ga je slijedila. Trčao je preko zamrznute tundre, a ona ga je slijedila u stopu. Pretrčao je preko mesa izložena da se osuši i zdrobio ga u komade pritisnuvši ga svojim muklucima.
Čitavim je putem držala korak, ustvari zgrabila i nešto smrznute ribe dok ju je vukao za sobom. Zagrizla je u nju, jer nije se gostila već dugo, dugo vremena.
Napokon, muškarac dospije do svoje kuće od snijega i zaroni ravno u tunel te se na rukama i nogama odvuče unutra. Dašćući i jecajući ležao je tako u mraku, srca poput bubnja, moćna bubnja. Napokon siguran, joj, siguran, da, siguran, hvala Bogovima, Gavranu, da, hvala Gavranu, da i blagorodnoj Sedni, siguran... napokon.
Zamislite kad je upalio svoju svjetiljku od kitove masti, a eno nje - toga - kako leži u hrpi na njegovu podu od snijega, pete preko ramena, koljena u rebrima, stopala na laktu. Nije poslije znao reći što se zbilo, možda je svjetlo svjetiljke ublažilo njezine crte, a možda je on bio tek usamljen muškarac. No, osjeti neku blagost u svome dahu i polako ispruži umrljane ruke, pa je stade oslobađati udice, govoreći joj blago kao majka djetetu.
"Joj, na, na, na." Prvo joj oslobodi prste na nogama, zatim gležnjeve. "Joj, na, na, na." Radio je i radio duboko u noć, sve dok je nije odjenuo u krzna da joj bude toplo. Kosturki su kosti bile namještene onako kako kod ljudi i treba biti.
Posegnuo je u rukav za kresivom, pa je upotrijebio nešto kose da potpali još vatre. Gledao ju je s vremena na vrijeme dok je uljio dragocjeno drvo svojega ribarskog štapa i ponovno namotao povraz. A ona u krznima nije izrekla ni riječ - nije se usudila, da je lovac ne bi uzeo i bacio niz stijene, pa joj kosti do kraja razbio na komadiće.
Muškarac je postao dremljiv, pa se zavukao u kože za spavanje i uskoro usne. A kojiput se, dok ljudi spavaju, znate, iz oka oslobodi koja suza, ne znamo točno kakav san to izaziva, ali znamo da je to san tuge ili čežnje. A to se dogodilo i našem čovjeku.
Kosturka ugleda suzu kako blješti u svjetlu vatre, pa odjednom jaaaako ožedni. Zaklepeće, škljocnu i dopuže do usnula čovjeka, pa prisloni usta na suzu. Ta jedna suza bila je poput rijeke, a ona je pila i pila i pila dok nije utažila dugogodišnju žeđ.
Dok je tako ležala pokraj njega, posegnu u zaspala muškarca i izvadi mu srce, taj moćni bubanj. Sjela je i lupala po objema stranama bubnja: Bum, bumm!...
Bum, bumm!
Dok je bubnjala, zapjeva: "Meso, meso, meso! Meso, meso, meso!" Što je više pjevala, to joj se tijelo sve više popunjavalo. Pjevala je za kosu i dobre oči i lijepe debele šake. Pjevala je razdjelnicu među nogama i dojke dovoljno duge da obgrle toplinom te sve ono što ženi treba.
Kad je bila gotova, pjevanjem skine muškarčevu odjeću i uvuče se u krevet zajedno s njime kožom o kožu. Vrati mu veliki bubanj, njegovo srce, u tijelo, i tako su se probudili, obavijeni jedno oko drugoga, zapetljani noću, no sada drugačije, trajno i dobro.
Ljudi koji se ne mogu sjetiti kako je prvi put nastradala, kažu da su ona i ribar otišli i da su ih dobro hranila stvorenja koja je dobro poznavala tijekom svojega života pod vodom. Ljudi kažu da je to istina i to je sve što znaju.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika https://pariskoplava.wordpress.com/
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés    

Nazad na vrh Ići dole
 
Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estés
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1
 Similar topics
-
» Ko su ljudi koje volimo?
» Ogledalo koje je pravo ogledalo?
» Koje gume izabrati?
» Stvari koje vaša devojka ne mora znati
» Životinje koje svetle u mraku

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Otvoreni Grad :: HRAM :: Mitologija-
Skoči na: