Druga strana

Kad su bili gorom putujući,
Stiže urok na konju đevojku,
Pa govori do sebe đeveru:
„O đevere, Mandušiću Vuče!
Zazor mene u te pogledati,
A kamoli s tobom govoriti,
Al’ nagoni muka na nevolju:
Kaži kumu, kaži starom svatu,
Nek ustave sure bedevije,
Nek ugase svirke i pop’jevke,
Uz jelike prislone barjake,
Nek me skinu sa dobra konjica,
Nek me spuste na zelenu travu;
Ljuto me je zaboljela glava,
Jarko mi je omrznulo sunce,
A crna mi zemlja omiljela,
Bog bi dao, te bi dobro bilo!“
Cvili, pišti đever do đevojke:
„Stani kume, stani stari svate!
Stani, pobro, Milić Barjaktare!
Ustavite svirke svekolike,
Ugasite svatske davorije,
Uz jelike prislon’te barjake,
Da skinemo sa konja đevojku;
Ljuto tuži moja mila snaša,
Ljuto ju je zaboljela glava,
Jarko joj je omrznulo sunce,
A crna joj zemlja omiljela,
Bog bi dao da bi dobro bilo!“
Tad stadoše kićeni svatovi,
Ustaviše svirke i pop’jevke,
Đever skide sa konja đevojku,
Pa je spusti na zelenu travu,
On je spusti, ona dušu pusti.
Svi svatovi grozne suze liju,
A najviše Milić-barjaktare;
Đuvegija jadan naricao:
„Zaručnico, mlada Ljeposava!
Tu li tebe suđen danak nađe!
Ni kod moga ni kod tvoga dvora,
Ni kod moje ni kod tvoje majke,
Već u gori pod jelom zelenom!“
Sastaše se kićeni svatovi,
Sabljama joj sanduk satesaše,
Nadžacima raku iskopaše,
Saraniše lijepu đevojku
Otkuda se jasno sunce rađa;
Posuše je grošim’ i dukatim’;
Čelo glve vodu izvedoše,
Oko vode klupe pogradiše,
Posadiše ružu s obje strane:
Ko j’ umoran, neka se odmara;
Ko je mlađan, nek se kiti cv’jećem;
Ko je žedan, neka vodu pije
Za dušicu lijepe đevojke.
Još nariče Milić barjaktare:
„Čarna goro, ne budi joj strašna!
Crna zemljo, ne budi joj teška!
Vita jelo, pusti širom grane,
Načini mi zaručnici lada;
Kukavico, rano je ne budi,
Neka s mirom u zemlji počiva!“
Svatovima jošte riječ kaže:
„Braćo moja, kićni svatovi!
Hajte, braćo, da mi putujemo,
Hajde svaki, kako koji može,
A ja idem, kako konjic može
Mojoj staroj na muštuluk majci.“
(Ženidba Milića barjaktara - odlomak)

Annabel Lee


It was many and many a year ago,
In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
By the name of ANNABEL LEE;
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.

I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea;
But we loved with a love that was more than love-
I and my Annabel Lee;
With a love that the winged seraphs of heaven
Coveted her and me.

And this was the reason that, long ago,
In this kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud, chilling
My beautiful Annabel Lee;
So that her highborn kinsman came
And bore her away from me,
To shut her up in a sepulchre
In this kingdom by the sea.

The angels, not half so happy in heaven,
Went envying her and me-
Yes!- that was the reason (as all men know,
In this kingdom by the sea)
That the wind came out of the cloud by night,
Chilling and killing my Annabel Lee.

But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we-
Of many far wiser than we-
And neither the angels in heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Annabel Lee.

For the moon never beams without bringing me dreams
Of the beautiful Annabel Lee;
And the stars never rise but I feel the bright eyes
Of the beautiful Annabel Lee;
And so, all the night-tide, I lie down by the side
Of my darling- my darling- my life and my bride,
In the sepulchre there by the sea,
In her tomb by the sounding sea.


Anabel Li


U carstvu jednom pre mnogo leta
Tamo gde more sne svoje sni
Zivljase deva zanosom cveta,
Ime joj bese Anabel Li

Jedna joj misao u misli bdi:
Ljubavi nase svescu da zri.
Bila je dete, ja dete, davno,
Tamo gde more sne svoje sni,

Al voljasmo se mi nadljubavno,
Ja i premila Anabel Li.
Andjeli s neba zudjahu stravno
Da takva ljubav u njima vri.

I eto razlog, znate ga svi,
I kob ocajna, osveta glupa:
podunu vetar s oblaka zli',
Tamo gde more sne svoje sni,
Pokosi moju Anabel Li.

Viteza njenih povorka stupa;
U grob je dalek od mene skri
Gde more zalo romonom kupa
Al ljubav nasa bi nadljubavna,

Ta ljubav nastajna je javna,
Nikad se slicna ne desi, zbi
O ,ni andjeli sa neba slavna
Demoni mracni dubina zli'
Ne rastavise, gde more sni,
Mene od moje Anabel Li.

Mesec kad sin - dusu mi vine
Prebajnoj, vazda, Anabel Li.
Zvezde kad zrace - oci mi znace
Vazda, prebajne Anabel Li.

Noc plimom bije - duh kraj nje bdije
kraj groba njena, gde tiho sp i-
Uz svirku vala, kraj romon zala
Gde more sinje sne svoje sni.

E. A. Po

Šta je to? Pehar stisnut rukom mog
nevernog dragog? Otrov beše kraj
njegov. O, tvrdico, ispio si sve
i ne ostavi prijateljsku kap,
da mi pomogne da za tobom odem.
Poljubiću ti usne. Možda još
ima na njima nešto otrova,
da mi smrt donese taj napitak lep.
(Ljubi ga)
Usne su ti tople.

prazno mesto

o ljubavi - ne
još uvek u meni sto orkana besni
ne želim da budeš
ni u lošoj pesmi

nepronađeni

ko je onaj čovek
za koga je trebalo da se udam?
gde je?
kako se zove?
šta radi? čime se bavi?
koga voli - taj moj čovek?
ima li decu?
da li voli knjige?
vrapce?
putovanja?
kuvanje?
planinarenje?
šetnje?
da li se često smeje?
kako provodi vreme?
da li i on, na trnutak, bar
pomisli na mene?

za đ.

bokori bulki
blistaju crvenilom
po šinama i njivama
vozova odavno nema
samo rascvetala lepota
u zagrljaju gvožđa
zaboravljeni putevi
kao napušteni prijatelji
bez objašnjenja
i valjanog razloga
najtužniji su putevi
kojima niko ne ide
sa kojih se niko nikome
nikada
ne vraća



r. g.