Soba

.

Premalo je, i zedan sam sna. Za kim strazarim budan?
Ako usnim cudesne snove imam, a ne umem da se prepustim.

.

.

Postoje tisine iz kojih se nikad ne probudim.

.

Boze, kako divno pisete! Predivno je ovde, tako mirno i tiho. U vasim recima se oseti bol, ceznja, emocije i u ovom prostoru kao da sve to biva jos dublje, jace, potpuno. Odgovara mi ova tisina ispunjena odjekom vasih reci.

.

O cemu razmisljam?

O tom kako osecam uzasnu glad da nekog povredim, bilo kog.
No, promenim pravac ujeda, zagrizem sopstvenu pesnicu snazno, cekajuci da utvara noci prodje, ili iskrvarim.

Ne razumem te reci.

Kada se beba rodi pesnica je uvek stisnuta. Postoji nepoverenje prema svetu koji je okruzuje. Opustiti prste, otvoriti dlan. Poloziti ga na obraz, na grudi, na drugu ruku... Sklopiti dva dlana u molitvu. Zadrzati tu divnu energiju, osetiti je.

TIJELO I MI

Kroz moje zile tece otrov sto ga popih
u nasladama, u nocima pjanim.
I otrov truje. Tijelo trune. Ja zivim u lesu.

I tijelo mi se gadi. Moze li se kako
odijeliti od tijela, biti cist od tijela?
Tijelo je teret, tuđin, trulost.
Ja bih ga rado ostavio negdje
i utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu.

Ovako zivim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv.
O tko me spoji s ovim tuđinom u jedno?
Tijelo: tezina drzi me za zemlju
i odvuci ce me u nju svega, bez ostatka.

Uz krevet mi se mlada zena smije.
Kako bih doso do nje sâm, bez tijela?
Ne mogu iz njeg. Ne smijem je da taknem.
Moj dodir, kao dodir smrti, sije svud rasulo.

U snu se razdvojimo. Ipak sam se otkinuo, lebdim
i hocu da poletim, da prhnem -

I probudim se: lezim u svom lesu.

Antun Branko Simic

.