Mario Vranjes

Džaba
( od Mario Vranješ )

Sve ti bona džaba, jer ja ne odustajem da završim san. ...I neka si skuhala kafu, i neka su jaja na stolu. Ja ovaj san moram odsanjati. U ovome snu sam napokon rekao da te volim........ Sve ti bona džaba, jer nema šansi da me razbudiš. I džaba ti golicanja po tabanima, i puštanja muzike glasno. Ja ovaj san moram završiti. U ovome snu sam napokon šapnuo da te želim.... Sve ti bona džaba, jer nema teorije da me iz kreveta pomjeriš. I džaba ti što sam obećao da ću usisati, i da ću sa tobom na pijacu otići. Ja ovaj san moram zapamtiti. U ovome snu sam ti napokon priznao da ne mogu bez tebe... znam da je dzaba.. samo ti sanjaj milo moje..

Ljubavna anatomija

Uzmi me do kraja, uzmi sve što ti treba,
jer još samo koji tren imam želju da imam malo sebe..

Uzmi, odsjeci, zamotaj i ponesi
bilo koji dio mene koji ti se svidi.
A i ostatak uzmi sa sobom,
neka se nađe...

Aranžiraj me u vazama, iznad kamina
u predsoblju , u kuhinji.
Na zabavama, partijima, tulumima
pokazuj me prijateljima,
neka se dive
kako si divno
moje najbolje dijelove
u prelijepe bukete pretvorila
i ikebane od mojih ekstremiteta napravila .

Baš onako,
kako tebi odgovara.

Stavi mi torzo na zid,
kao sliku uokviri ga.
Neka puknu dušmani na saznanju
kako sam ti dao i dušu i tijelo...
Do kraja....

Na prozoru od krvi moje
naslikaj crvene ljljane.
Znam da su ti ljiljani najdraži!

Glavu mi drži na natkasni pored uzglavlja.
Da se s mrakom imaš sa kime pozdraviti,
i da se s jutrom imaš na koga naljutiti.

A od kostiju mojih napravi zvečke,
slagalice i kockice.
Za svoja buduća pokoljenja.
Neka se i djeca zabave,
kada tebi dodijam...

Noć od ćutnje...Poezija...Recimo...obnova gradiva

Nasumice sam okrenuo šest brojeva telefona,

pozivni 061,

samo sam očekivao glas.

Nadao sam se ženskom glasu,ali ni muškom ne bih spustio slušalicu.

I bio je ženski glas,baš onakav kakav ti treba u tim trenutcima kada želiš da kažeš zdravo a nemaš kome.

Glas u kome se čuje da se riječi ne troše uludo,

glas obojen paklom cigara i čašom crnog vina,

glas sa mirisom ciklama i prizvukom alergije na iste,

glas koji tvoj glas ne pokriva i ne pravi nevažnim.



I reče glas''Halo''

Ja zanjemih, na tren ili možda dva, meni kratka a za glas možda preduga pauza.

Progovorih.'

''Znam da sam okrenuo broj pogrešan'','

'Znam i da je kasni sat ali ja samo trebam nekoga da mu kažem zdravo i da odćutim ovu noć, samo da ćutim, ništa više''.



Tišina sa druge strane žice,

možda sekunda ili dvije,

dovoljno za aritmiju i bubnjanje arterija, osušeno grlo i znojne dlanove.



''Zdravo'' prošapta glas.

''Onda da ćutimo'' odluči taj glas da ispuni moju želju za tu noć.



I ćutali smo tako tu noć, taj ženski glas i ja.

Odćutasmo naše ljubavi, tuge, sreće,zanose, patnje, smislene i besmislene potrebe.

Dodirvali smo se taj glas i ja ,

malo uzdasima,malo više vrhovima prstiju na telefonskim tipkama.



Pokrili smo se,taj glas i ja,

smirajom tmine i tragom jutra,

i dočekasmo prve zrake sunca sa ćutnjom koja nas uspavljuje.



Usnismo taj glas i ja u našoj potrebi da ćutimo jedno drugo.



I moj san je bio pun ćutnje.

Nadam se da je i ona ćutala mene u snu.



Zapamtit ću taj glas od ćutnje

koji utjehu mi donese u mojoj tami.

Moram ga zapamtiti

jer broj nije ostao memorisan u mobilnom.

Naivna pjesma...Poezija

Ja još vjerujem u ljubav

I u sretan kraj

Vjerujem u sreću ispod duge

I u izlete za Prvi Maj



Ja još vjerujem u drhtaj duše i srca

I u poljubac prvi

Vjerujem, naivno do bola, u ljude

I u usne boje krvi



Ja vjerujem u duge šetnje

I u snivanja u dvoje

Vjerujem u ples na kiši

I da snovi život kroje

Čekaj me
Možda opet nekada
Kada zlotvori zatvore svoj krug
Navratim na tvoje zjenice
Onako ovlaš dodirnem ti nespokoj
Uzmem te ispod ruke
I nanovo ti pokažem zašto ljude treba u oči gledati
Dok u patnji i nevolji svojoj
Kriju oči od sebe samih

Čekaj me
Možda opet, jednom
Kada bezobzirni budu sa druge strane ulice kojom hodim
Nađem opet ime svoje u tvome dnevniku
Izmiješam ti boje u sjećanjima na nas
I nanovo otkrijem sa tobom
Kako da se izgubim ispod tvoga ramena
Nađem zaklon na tvojim grudima
Gdje ću da usnijem dok me tvoja ljubav ne razbudi.

Čekaj me
Možda uspijem ponovo
Dok dobronamjerni postavljaju nove barikade za korake sretnih
Da pronađem tebe u svojoj pjesmi
Da ti poklonim vers sa posvetom
I još jednom razbijem sve svoje strahove
Da nikada nisam bio blizu srca
Koje krvari, koje plače, koje kuca
Samo za mene

Kiša...Poezija...Recimo...part 216

Ne bojim se ove kiše
što cijeli moj svijet sada sapire
i na usne napukle
izgrižene
kapi soli navode
da me peku
još malo živim načine
dok na vjetru
zatvorenih očiju
i otvorenog srca
pravim još malo prostora
za neke nove
ljubavne kolajne
zbog kojih će svi moji dušobrižnici
konačno znati idealni kroj
za moju košulju od ludila
kojom će da označe
teatralno, naravno
njihovu kvazi pobjedu
a moje konačno
prepuštanje valovima od strasti.

Fakat...
Ne bojim se ove kiše...
Više...