Brate, što nosiš u sebi svjetlo koje sija,
reci mi, gdje je moje? Slijep, hodam tapkajući.
Moram se kroz vjetar i kroz oluju vući,
zaslijepio me san, izludila harmonija.
To je zlo moje. Sanjati. Poezija nije
nego željezna košulja koja mi dušu steže;
tisuću njenih bodlja ranjava me i reže,
melankolija moja od njih teške kapi lije.
I tako, lud i slijep, hodam po pomrčini
gorkoga svijeta. Čas mislim: putu nigdje kraja,
a onda mi se opet sasvim kratak čini.
I u tom teturanju uzdaha i agonije
jedva nosim teret čemera i vaja.
Čuješ li, melankolija moja teške kapi lije!
Visoko vam je drvo ljubav,
K'o jablan. Više, mnogo više,
Na njegovih se vitih granah
Umjesto ptice zvijezda njiše.
I sunašce i mjesec blijedi
Tek onda cijelim žarom sijeva,
Kad preko lišća toga drva
Na žalostan se svijet osmijeva.
I blago onom kom je dano
Uživat radost a pod njime:
Je l' slijep? Tad vidi rajske bašte.
Je l' gluh? On čuje serafime.