Zal Kopp

Moj zaljubljeni pogled


Zauvijek si moje tijelo natopila zvijezdama
i ritam moga golog disanja preuzela srcem,
pa te sada svojom nagošću neumorno grlim.

Otkad sam primljen u naručje tvojih usana,
strašću zrele ljubavnice moje bokove budiš
i sluh vječnog vremena u tebi trajno ćutim.

Ništa više ne trebam, za zemljom ne čeznem,
stalno se uzdižem dodirima požude u tebi
i pokretima plavetnila, tiho kroz tebe plovim.

Ovdje, ljubavi, na obroncima zlatne postelje
gdje vrlim poljupcima neprekidno kipiš,
darujem ti svoj veličanstveni osmjeh sunca.

A bujne brežuljke tvoga prekrasnog tijela,
tu drhtavu prisutnost mog nemirnog sna,
prema izvoru blaženstva, prstima vodim.

Kad te u vrelo naručje svojih usana primim,
i moj pogled tvoju nagost zaljubljeno prekrije,
najviše se sladim ritmom tvoga golog disanja.

Tada više ništa ne trebam i zemljom ne hodam,
već poput mjesečine, srebrnim sjajem se izvijem
i staništa nebeskih ptica, šutnjom oblaka slijedim.

Kao nijednu vodu, tvoje grudi istinski ispijam,
kao nijednoj vatri, tvom struku se prepuštam,
kao nijedno svjetlo, tvoj dah u meni uzdiše.

Nestajem kao kap izmeðu titranja i tišine,
i sam u zagrljajima tvoga prelijepog tijela,
ispunjen tvojim životom, presretan sanjam.

Kao nijedan zrak, uzliječem s tvojih obrisa,
kao nijednog dana, moj san se opija tvoga mirisa,
kao nijedna misao, tvoja me ljubav u sebi raða.

Meki miris grudi


Ove noći spavaju u meni polja,
a sa neba tvoga zlatnog tijela,
u blagoj magli dolijeću ptice,
jedna po jedna, uzdišu čelom.

Dok iznad mene večeras letiš,
inspiracijo moja neprolazna,
znam što znaèiš za moj san,
zato sporo i sve dublje dišem.

Govore mi ruke nerazdvojne,
osmjeh tvoje duše gnijezdo je,
a cvrkut tvoga slatkog tijela,
to je strast što bjelinom grli.

Ove noći kao nikada do sada,
preko mojih uspavanih polja
razlila si puèinu suncokreta,
inspiraciju moju neprolaznu.

Jednostavnom toplinom, mila,
zaustavi vjetar u šumu breza
i sve naše čežnje zapali u nama,
u velike dodire ljubavi pretvori.

Večeras trebam miris ljubavi
kao zrno neumornog sna,
potrebna mi je boja tvoga glasa,
i sva prisutnost nježnih rijeèi.

Ove noæi dok nada mnom kružiš,
plava ptico okupana mjesečinom,
sa tvojih krila ispijam sjaj,
inspiraciju svoju neprolaznu.

Šutim i slušam, usnama pjevaš,
i ništa sretnije od mog pogleda,
ništa slaðe od boje mirisnog zlata,
radosti dodira medenih uzdaha.

Priznajem, posebno si svjetlo,
svjetlo koje èuva naša obečanja
i nikada nećemo prestati život,
jer ga svojom dušom uživamo.

Zato noćas, inspiracijo neprolazna,
kao sjajna tišina na polja sleti,
natopi brazde mekim mirisom grudi,
njihovom neprolaznom inspiracijom.

DAH DUGE

Kistom svog srca na platno moje duse nanosis paletu
i plavom bojom oslikavs beskrajni oblik dubina,
sanjaris i u sebi me smirenjem svoga bica stapas,
neustrasiva plava ptico u beskonacnost sna dolazis.

Ljudskom zelenom bojom umirujes nemir mojih voda,
s njom, obnavljas i cistis uzdrhtale prozirne valove,
kao rajske biljke donosis proplanku rascvjetali mir,
uspinjes u slavlje moj zivot osvjezavajucom snagom nade.

Zacet u tvojoj bjelini, otkrivam milost svih osjecaja,
iznosis me preobrazenim smislom horizontima dana,
istokom moje duse budis sjaj sunca vrhom razuma,
auerolom ponovnog radjanja kusas krilom prepelice.

Zemlja ti je dom, smedja i topla, cvrsta poput majke,
imas savrsenstvo brazde i plodnost nepreglednih njiva,
izvoristem zivota iz njih izlazis i nudis odricanjem tuge,
pa me zoves i prihvacas u njedra predivnih uzvisina.

Tu me znansvenoscu crvene vatre osvajas i primas u sebe,
strascu vjetrova prislanjas uz besmrtnost iskrene srece,
kao suncevu zraku izdvajas medju svoja rumena bedra,
da tvojim toplim rumenilom uzivam i plovim zauvijek.

Ti si dah duge, pocetak svjetlosti i glasnik mog obnavljanja,
ti si vitki most izmedju zemlje moga srca i neba moje duse,
tvoje se jake boje okvirom mog bica njezno i toplo razljevaju,
i ja se vjecno prepustam njihovom velicanstvenom skladu.

Čvrsti dah velike čežnje

Stigla si bezbrojna u krhotine moga sna
i sad se svojim brižnim dodirima,
u zanosu vrućih poljubaca razbuktavaš.
Nikako slučajno, već ponosno s mirisima
i čvrstim dahom velike čežnje,
ljubiš moje krhke obrise.
Bezglasno i pažljivo,
polažeš u moje zjenice osmjeh
i dok šutljivo prilaziš mojim usnama,
ispunjavaš me neprimjetno svojim tijelom.
Postajemo čudesan plod
nepregledne ravnice osjećaja
i kao rijetki sretnici uspijevamo ući
u tek probuđene krošnje mjesečine
i zaboravu prepustiti nemir.
Plamtiš privijena strašću
u mom krvotoku.
Znaš me prepoznati.
Iako je moj glas,
još uvijek bojažljiv,
nježno iz mene uklanjaš prošle snove
i tako ranjive, neponovljivo tiho smiruješ.
Pitaš otkud toliko nebeskog veličanja
u našim zagrljajima
i kako to da smo uspjeli,
zauvijek izaći nepovrijeđeni?
Moram ti reći, možda ustvari i slutiš,
ove smo noći započeli ljubavlju cvjetati
i nikada se više nećemo usamljeni svlačiti,
jer su se tvoji zlatni prsti puni sunca,
zapleli u moju kosu,
a moje su usne postale
užareni izvori tvojih uzdaha

DVIJE KAPI


Posteljom me slijediš
i njeznim dodirima moje dodire pratiš .
Dok ispod naših ruku ,
tijela nježno klize ,
poput mora iznad sebe me nosiš .

Sa grudi mi , dvije kapi ,
kao bisere nudiš
da usnama mojim bljeste ,
pa kroz prste ih bijelinom cijediš
i porama slašću nadražaje množiš .

Mila moja ženo ,
u tebi muškost tvrda vri ,
i oko mene ti se svijaš ,
ne možeš do daha doći ,
jezikom mi po ocima skačeš .

Svakim pokretom ,
koljenima privlačiš k sebi
i zatvaras sve strane .
Ponovno medju bedra stavljaš ,
jer sokove zadovoljstva samnom uživaš .

Prozor ptica…

Ponovno strpljivo ulazim u večer i čekam…

Oh, kako razumijem čekanje, jer bol i tišina
kao svjetlo i tama, neprekidno u meni šeću.
Iako smo razdvojeni, uporno te srcem čekam

i dušom želim, nemam drugog puta do tebe…

Ispisujem san, a ti miluješ uzdahe prstiju,
i s prozora ptica odlijećeš u zalazak sunca.
Snažno toneš i vješto prostireš boje sutona,

u postelji razvlačiš pregršt požude neba…

Uvijek u sumrak dok lomiš visinu vjetrova
stvaram pjesmu i dušu neodoljivo grlim.
Tad liježem dubinom tvojih nebeskih prsa

i zaboravljam sve navike poznatog svijeta…

Jer, bjelina grudi blagoslov je putovanja,
a slatkoća oblina istančan su dah cjelova.
Zbog toga moram izdržati ove svoje dane,

i ne marim za sunce što te krije od mene…

Samo dok putujem u tvojoj toploj nježnosti
moji bezglasni dani ususret tebi polijeću.
Sve je moguće, ljubavi, sva obećanja stoje,

napusti san i zazovi lišće preko puste ulice…

Sjeti se kad si moje tijelo zaranjala u sebe,
a tvoja nijema usta, zapravo čistoća šutnje,
s kakvom su samo željom donosile osmjeh

i zvjezdanim prahom zasipale moje usne…

Nezaboravna je radost to drhtanje topline,
stoga takve male stvari ljubomorno čuvam.
Ti cvjetni poljupci mirisnih pupoljaka lipe,

temelj su neponovljivih ljubavnih uzdaha…

Razmišljam kako približiti ove tihe riječi,
pa ih pažljivo slažem i razgovijetno pišem.
Sakupljam kapi mjesečine rasute po sobi

i srebrnim poljupcima natapam pjesmu…

Sjaj uvlači slova u misli i razgrće tamu,
a tragovi čekanja tiho nestaju u kutu noći.
Sretan sam, sad si pod mojim trbuhom

u strasti zagrljaja, neprolazna ljubavi,…

Godina tresnje

Kad se u mom pogledu nasmjesi ptica,
pa s mirisom tresnje posjeti visinu jablana
i obavije letom cijeli svijet,
vise ne trazim obrise tvog tijela,
jer opijen travnjem osjecam,
kako vrijes na mojim usnama
i u poljupcima vjetra,
prepoznajem dolazak tvojih prstiju sa svibnjem.
Pod vrelinom njihovih dodira,
otvaram sve proplanke u sebi
i postajem lipanjski val,
rascvjetan u rijeci osjecaja ,
pa s njim, na obale tvojih grudi pristajem
i svom silinom,
dubinu njeznog toka prostirem,
kupam tvoja bedra
i nebom svoje koze polazem.
U svakoj srpanjskoj zvijezdi,
koja osmjehom treperi tvojim stasom,
snom suncokreta zapocinjem kolovoz
i sa zlatnom bojom rujna
mekim stomakom plesem,
a svojim drhtajima,
cijelom tvojom ravnicom sjedam
i mjesecinom, pletem niti u zagrljaje
i socne plodove pozude slazem.
S godinom tresnje,
ja u tebi , sve jace dozrelu dunju grlim
i beskrajnim grozdovima ispijam listopad,
njisem svojim bokovima
i tiho, u studeni nosim.
Izvijam dlanove
i u dukatima, oko tvoga vrata sebe nizem,
u mirne drvorede breza
i sjajnom bjelinom prosinca oblacim.
Uvodim te u prvo sijecanjsko svitanje
i sa kristalima pahulja,
strasno ljubim,
plamtim iskrom veljace na tvojim obrazima
i sakupljam snagu ozujka,
da s prvim poljupcem proljeca,
u godinu tresnje,
samnom, ponovno udjes . . .