Nikad se nismo sreli nas dvoje, mada se trazimo podjednako

Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.
Pijana kisa siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da,mora da je tako

(Mika Antic - Pesma za dvoje)
https://www.youtube.com/watch?v=4zQxbQ2D9iA&feature=related

.

.

Rabindranath Tagore

Cini mi se da sam te morao voljeti

Cini mi se da sam te morao voljeti na bezbroj nacina, bezbroj puta,
U zivotu nakon zivota, u dobu nakon doba, zauvijek.
Moje opcinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pjesama
Primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje razlicite nacine
U zivotu nakon zivota, u dobu nakon doba, zauvijek.

Kada god cujem stare price o ljubavi, to je stoljecima star bol,
Ta stara prica o razdvojenosti ili zajednickom zivotu,
Kao sto uvijek gledam iznova u proslost, na kraju uvijek ti iskrsnes
Prekrivac sjaja polarne zvijezde koja isijava kroz tamu vremena:
Postajes simbol onoga sto se pamti zauvijek.

Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora
Srca vremena ljubavi jednog prema drugom.
Igrali smo uz milijun drugih ljubavnika, dijeleci istu
Stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka -
Stara ljubav, ali u obliku koji se radja i radja uvijek iznova.

Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronasavsi svoj kraj u tebi,
Ljubav covjeka svih vremena, proslosti i vjecnosti:
Univerzalna sreca, univerzalna tuga, univerzalni zivot.
Sjecanja na sve ljubavi spajaju se sa ovom nasom ljubavlju -
I pjesme svih pjesnika, proslosti i vjecnosti.

Ne želim nikada da te sretnem.

Znam, reći ćeš, to si ti. Prepoznaćeš me. Reći ćeš, nema više traganja, besciljnog lutanja, straha od nepronalaska i promašenosti... Nema borbi sa samim sobom, upitanosti bez odgovora.
Tada ćeš shvatiti da je, zapravo, sama potraga bila tvoj smisao.
Da sad ne znaš šta ćeš sa mnom.
I otići ćeš drugde da me tražiš - možda sam ova ja kopija one prave.
I bez zapitanosti nećeš moći da budeš srećan sa mnom.

I ne, nikad ne želim da te nađem.

prvi put smo se pogledali kroz kamen
sa moje strane je spavao,
a sa tvoje bio budan

tom kamenu
koji je imao neočekivano burnu
ahasverošku sudbinu,
bilo je potrebno mnogo vremena
da probudi obe svoje strane istovremeno
za dva različita pogleda

on sada, verovatno, opet negde putuje,
namiguje unaokolo,
budi,
zadirkuje
i doziva igrače,
poput tebe i mene

...Čemu služe reči?
Da bismo se priključili zajedničkom razgovoru sveta, a možda i da govorimo šapatom.

Šapat je najlepša varijanta govora, ali tako se može razgovarati samo s drvećem.

I sa ljudima koji su njihovi izaslanici.

Onaj ko dopričava pronašao je samog sebe.
Most sa crtzeža: počinje na listu papira, a završava se van lista papira.

Da li se može nacrtati «palata praznine»?
A naša «pustinjačka ćelija koja se odmara među oblacima»?

O tome postoji izreka: «Presijavajući dragulj je u tvojoj ruci»
U Japanu često srećemo taj natpis koji visi u sobama određenim za ceremoniju kuvanja čaja.


deo Ceremonija kuvanja caja - Eva Zonnenberg